O pošipu u isto vrijeme pričamo sve više i još uvijek nedovoljno. Ova bi izjava manje-više dobro opisala gdje se trenutno nalazimo u odnosu na ovu temu.
S više smo strana, i to stručnih strana, čuli da je pošip jedna od najperspektivnijih autohtonih sorata u našoj zemlji, ali u isto vrijeme podbacujemo na tržišno najznačajnijem stilu ovoga vina – lagani, voćni, svježi, pošip (dodao bih sa srednjom ili nižom-srednjom cijenom).
Moja je pretpostavka da je razlog tome zapravo nerazumijevanje statistike. Možda će nekome to izgledati pomalo neočekivano, ali dopustite pojašnjenje. Ono što svaki vinar zna je da je za hrvatska vina najvažnije hrvatsko tržište. Ovo je već dugo vremena aksiom u ovoj konkretnoj grani privrede. Iz toga razloga mnogi, pa i mlađi vinari, smatraju mudrom odlukom poslušati koje su preferencije domaćeg tržišta kada je pošip u pitanju, a većina domaćih potrošača će još uvijek pomisliti da nešto nije u redu s vama ako kažete da bi se pošip trebao pobrati prije Velike Gospe.
Međutim, nama važnijom bi morala biti razlika u prodaji u sezoni i izvan sezone, a ne unutar granica i izvan granica. Sezona je dio godine kada ti „izvan granica“ dođu kod nas u goste i kupuju naša vina. Tu prodaju ne moramo nužno smatrati domaćom prodajom, barem ne za potrebe ove teme. Ovdje nam je važnije poznavati ukus tih gostujućih potrošača, a oni će, nakon što probaju pošip i kažu da je izvanredan i da je Hrvatska puna dobrih vina, prijeći na neko lagano, voćno, svježe bijelo vino. S našim podnebljem i našim temperaturama, pošip će ih izgubiti kao svoje fanove. Usputno pitanje, je li zaista samo marketing odgovoran za to što se u Dalmaciji proda jako puno istarske malvazije?
Za zdraviji biznis s pošipom nedostaje „pčela radilica“, ono što se u engleskom jeziku kaže „cash-cow“. Vino koje će se u velikoj količini prodavati i činiti čvrste noge vašeg biznisa, točnije, što će i biti jezgra vašeg biznisa. Ekskluzivna i specijalna vina i redom sva ona koja ciljaju na užu publiku, spadaju u „krunski“, pokazni dio portfelja, u onaj koji gradi imidž, a ne prehranjuje direktno vinariju.
Upotrijebit ću primjer poznate vinarije, ali samo da me svi čitatelji lakše prate; vinarija Kozlović nije nastala na Santa Luciji, nego na Kozlović Malvaziji.
Tamo smo negdje prije stali s našom pričom o pošipu kada se on radi starih navada kasno pobere. Što se dalje događa, kako se priča dalje razvija. Dakle, imate grožđe s dosta ekstrakta, visokim stupnjem fiziološke zrelosti i s dosta nakupljenih šećera. E sada kreće spašavanje, sada treba napraviti malo lakše vino, a ono je već spremno za puno tijelo. Onda kreće pothlađivanje u vrijeme fermentacije i „bombardiranje“ selekcioniranim kvascima. Na slijepom sam kušanju dobio jedno takvo vino u čaši i nisam uspio pronaći, ni na nosu ni na nepcu, ni jednu aromu koja bi otkrila da je riječ o pošipu. Kada pijem takvo vino obično pomislim „pa što što je pošip, može biti bilo što drugo“. Rezultati vinifikacije se obično pokažu na vrhuncu ljeta – prijelaz srpnja na kolovoz, dok je mlad, svaki može pokazivati više aroma koje dolaze od kvasaca, ali ako je u kolovozu još uvijek takav onda je sortnost u opsanoj mjeri izbrisana.
Ovakvo, potpuno brisanje sortnosti, sve se češće javlja kao problem upravo mladih, laganih pošipa. Rezultati daleko više zadovoljavaju kod onih umjerenih, zrelijih, odležanih itd. Ali oni ne rade jednako dobro tijekom ljeta.
Za sada još uvijek iznimka, ali svakako svijetao primjer i jedan za isticanje je Ego pošip 2018. Slavena Jeličića ako govorimo o monosortnom vinu. Neke su vinarije cilj postigle blendanjem (Tomić Beleca gdje je pošip smekšan bogdanušom), ali ako je riječ o vinu od sorte pošip, Ego pošip je lagani, svježi, voćni i nepogrješivo – pošip.
Kruno Filipović