Mnoge u mom poslu sada sve više zanima što se događa s vinom i vinskim biznisom kada ekonomija zapadne u neki oblik krize. Pandemija nije nužno direktni problem za vino, ali posljedični pad kupovne moći i, možda i očitiji i važniji krivac, obustava velikog broja situacija i prilika kada se u zapadnom svijetu uživa u vinu i alkoholnim pićima uslijed karantene, direktno će se odraziti na ovu granu privrede.
Rezultat ekonomije uzdrmane pandemijom jednako će stvoriti višak vina kao što je i do sada stvarala pretjerana proizvodnja. Možemo možda spekulirati da bi taj višak mogao biti veći. U ekonomskom slengu taj se višak vina naziva „vinsko jezero“ (slično kao „planina maslaca“ ili „vladin sir“ – pojmovi koji označavaju višak robe ili robu proizvedenu posebnim ekonomskim mjerama).
Vinsko se jezero do sada rješavalo nizom dogovorenih mjera o kojima ćemo ponešto reći u ovom novom blogu. Mogli bismo mjere podijeliti u dvije generalne grupe; preventivne i reaktivne. One koje imaju zadaću spriječiti nastanak viška u budućnosti, kao sječa vinograda i one koje imaju zadaću riješiti se već nastalog viška, a u Europi najpoznatija takva mjera je krizna destilacija.
Sječa vinograda može biti gradirana. Ona ne mora predstavljati samo uništavanje vinograda. Sorta namijenjena volumenu, može se zamijeniti sortom namijenjenom kvaliteti. Upitno je, međutim, koja je sudbina kvalitete pri padu kupovne moći. Ne znam je li ova mjera primjenjiva u našoj situaciji. Mogla bi biti jedino iz razloga što pri zamjeni sorte, prve ozbiljne rezultate očekujemo za 5 godina kada, svim se srcem nadamo, dolazi i oporavak kupovne moći. No, i ova mjera može imati negativne posljedice kao što ćemo kasnije vidjeti.
Pravim imenom „obvezujuća destilacija“ koju popularno zovemo kriznom, sastavni je dio europske politike unutar CAP-a, zajedničke agrikulturne mjere (Common Agricultural Policy). Prema izvorima koji su mi dostupni, ova mjera nikada nije do kraja riješila višak pa mnogi pitaju koliko je efikasna i potrebna, no možemo pitati i kakve bi posljedice bile bez ovih mjera. Svima će vama odmah pasti na pamet da se ovakvim destilacijama može proizvesti industrijski i medicinski alkohol, ali možda neki nisu znali pa će im biti zanimljivo da dobar dio bioetanola koji nastane u kriznoj destilaciji ide za proizvodnju biogoriva i da su makar malim dijelom automobili u 2006. išli na fina francuska vina.
Prilikom krizne destilacije uspostavlja se cijena otkupa i destileru se daje mogućnost da sam prodaje krajnji destilat, ali može ga prodati i državi uz kompenzaciju razlike u cijeni. Prevelike količine destilata za otkup dalje se reguliraju jačinom alkohola. Onemogućuje se destiliranje na nižu razinu radi prodaje veće količine destilata. Prvi su na redu za krizne destilacije nusproizvodi proizvodnje vina čime se dodatno obeshrabruje proizvodnja velike količine niske kvalitete (dio koji bi vinari prešali ili ponovno prešali ide u destilaciju). Stolna se vina diraju tek u iznimnim situacijama, a kvalitetna najčešće ne treba ni spominjati budući da čine neusporedivo manji postotak vina na tržištu.
Ili ih barem nije trebalo spominjati do 2006. odnosno za berbu 2005. kada je destilirano 1.5 milijun hektolitara francuskog AC vina i 1.5 milijun stolnog kao i 2.5 milijuna hektolitara talijanskog stolnog vina i 100 000 hektolitara DOC vina. 2001. krizno je destilirano 7 milijuna hektolitara, a svake je godine bila krizna destilacija od 1985. Višak proizvodnje je bio impresivan tih godina i možda će biti sličan višku koji može nastati uslijed ekonomske krize. U 21. stoljeću bilježio se pad u konzumaciji vina zajedno s rastom proizvodnje koji nisu bili u relaciji – višak bi postojao i da konzumacija nije pala, samo bi, naravno, bio malo manji. Obrnuta je situacija nastala kada je od 2010. nadalje bilježen lagani rast konzumacije da bi proizvodnja drastično pala uslijed jedne od lošijih godina, one 2012. (najmanja proizvodnja od 1975.). Ne treba stoga čuditi što su baš tada eksplodirala novosvjetska vina Čilea i Južnoafričke republike na sceni jer im se otvorio prostor. Zanimljivo, najpogođenija vina te 2012. su bila obična vina niže kvalitete namijenjena blendanju, dijelom radi mjere koju smo ranije naveli i za koju smo i napomenuli da može imati negativne posljedice u godinama slabijeg uroda – sječe slabijih vinograda i sorata.
Jedan takav povijesni manjak, onaj u doba filoksere, pogodovao je i našem vinarstvu koje je tada puno više prodavalo Zapadu.
Još jedna mjera borbe protiv viška je širenje tržišta za vina, a to se dijelom radi snažnim promoviranjem najpristupačnijih stilova vina, točnije onih koja najlakše mogu stvoriti nove potrošače. Možda ste i vi primijetili da se zadnjih 15 godina u vinskom svijetu nemate više kamo skriti od sintagme „svježe i voćno“. Ipak, imajte poštovanja, ova su vina uvela tisuće i tisuće znatiželjnih i osjetno proširila tržište baš kao i sladunjavi rizling 60′ i 70′ u Americi premda je to rezultiralo tzv. “prokletstvom plave opatice” (plava opatica je naziv slatkastog vina od rizlinga koje je rizlingu prilijepilo reputaciju banalnih slatkiša za široke mase i ljude koji ne piju vino).
No, gdje smo mi sada?
Nikome ne treba posebno pojašnjavati da širenje tržišta u doba recesije nije izgledno ni smisleno. Također, nemoguće je tražiti priliku na stranim tržištima kao 2012. kada je novca u optjecaju bilo, samo je bio manjak vina jer očekujemo i višak vina i pad kupovne moći, ali u kriznim vremenima teže će se raditi i krizne destilacije jer će države raspolagati s manje novca za ovakve mjere.
Glavna je odrednica hrvatskog vinskog tržišta relativna zdravost s obzirom na mali izvoz iz razloga što je domaće tržište jako usmjereno na domaće proizvođače. U budućoj će potrošnji zasigurno veći udio imati cjenovno prihvatljivija vina, ali u ovom slučaju to ne bi smjelo potaknuti proizvodnju takvih vina jer porast udjela takvih vina neće značiti i ukupan porast. Bilježit će se ukupni pad unatoč većem interesu za dostupnom kvalitetom. Ukupnu će proizvodnju neizbježno trebati smanjiti, a dobro je pitanje na koji će se način šteta vinarima kompenzirati. Također, koliko god na prvi pogled moglo biti kontraintuitivno, i od tog smanjenog uroda, bilo bi dobro veći udio preusmjeriti u proizvodnju stilova koji lakše podnose vrijeme i duže se mogu prodavati kao što su odležana vina, slatka vina i/ili predikati. Među njima, nadalje, prednost će imati ona koja ne poskupljuju proizvodnju npr. kupovinom skupih novih bačava, a to su recimo kasne berbe i odležavanje na kvascima u inoksu.
Ipak, takvi potezi teško da će amortizirati kompletan udar na ekonomiju kakav bi mogao doći kao posljedica ove globalne karantene.
Kruno Filipović