Od izvorne pretpostavke o njegovu porijeklu ostalo je samo ime. Nikakvi pouzdani tragovi koji bi upućivali na portugalske korijene nisu utvrđeni. Najdublju svoju starost ove loze pokazuju u Austriji i danas prevladava mišljenje da je odatle krenuo na put po Srednjoj Europi. Jedan od sinonima je i autrichien (čitaj otrišjan), što danas ima sve više smisla.
Sortu među sobom dijele Austrija, Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Mađarska, Rumunjska, Srbija pa čak i Češka koja nema puno vina na svom području. Ima je malo i u Francuskoj. I baš svugdje ime sortu povezuje s Portugalom. Možda jednom ipak saznamo da su naši preci bili u pravu.
Do tada uživajmo u portugiščevu duhu koji je boemski romantičan i prosinački slavljenički! Naime, premda to ne diktira sama sorta, na što ćemo se kasnije vratiti, sudbina je odabrala upravo portugizac da bude sorta za mlado jesenje vino. Možda je tome doprinijelo to što ranije sazrijeva. Kako bilo, spreman je kada i kesteni i to je prvi običaj koji uz njega vezujemo. Kada dan skrati, prvi prohladni povjetarci krenu zagrebačkim ulicama i sa sobom nose miris pečenih kestena, već je s nama spreman mladi Portugizac. Nekoliko tjedana i ranije nego li je Beaujolais Nouveau i, koliko god uživali i u tom vinskom običaju, mi imamo i naš domaći koje treba posvetiti više pažnje.
Nakon što su domaći Portugisci počeli osvajati zlata u svijetu, kao onaj Mladine, ali i Griffinov, teško biste me uvjerili da imate neki dobar razlog da pijete francusko mlado vino, a ne naše domaće. Meni osobno, a znam da nisam jedini, bez rezerve, u samom je vrhu Šemberov koji me i ponukao na ovaj blog.
Potkraj listopada prve čaše portugisca često prate pečene kestene. Ali to je samo početak. Portugizac, ma koliko mlad bio, ima jako lije gastronomski potencijal. Samu sortu teško da biste opisali kao onu izraženijih kiselina, ali radi ranije berbe i radi toga što se pije jako mlad, odmah po završetku fermentacije, doslovno nekoliko tjedana nakon što je grožđe bilo u vinogradu nađe se u vašoj čaši, takvo vino ima izraženije kiseline. Razlog je naprosto što nisu imale vremena, kako to kažemo, „pasti“.
Vino će važnu ulogu imati i na Vincekovo ili Vincelovo.
Crno vino, naglašene voćnosti s takvim dobrim kiselinama, divno se slaže s tipičnim „zimskim tanjurom“ kakav kontinentalne gostionice i restorani s domaćom hranom redovito pripremaju. Tanjur se sastoji od bunceka i kiselog zelja koje može biti u kombinaciji s kuhanim ili pečenim krumpirom, ali i zapečenim grahom i, ako je sreće, vrućom, domaćom pogačom.
Dalje će vas prema Božiću držati kombinacije s jelima od kiselog zelja kakva su kod nas tradicija; sarme, pole krumpira pečene s kiselim zeljem, teleće ili svinjsko pečenje s kiselim zeljem… Na kraju će, tik pred Božić završiti na stolu pored purice s mlincima. Kombinacije, jedna bolja od druge.
Crno vino laganih tanina, svježe i voćno, povišenih kiselina koje će bogatu i masniju jesensku hranu činiti ugodnijom i lakšom. Idealno jesensko vino. Redovito vrlo laganih alkohola, Portugisci su prikladni i za duža druženja i za lagano dnevno vino.
Portugizac (i svakako Portugizec, da uvažimo utjecaj dijalekta iste sredine gdje je i loza udomaćena), Blauer Portugieser, Modra Portugalka, Modrý Portugal, Kekoporto, Portugais… Najviše ljubavi mislim da mu je vratila upravo Hrvatska gdje se lozi daje prostora da se izrazi i u crnim pjenušavim stilovima i u duže odležanim stilovima, a osvojene nagrade dobrodošla su potvrda.
Kruno Filipović