Bila je to premijera nad premijerama. Domaine Belleville Clos de la Commaraine 1er Cru Monopole. Od ukupno 120 butelja i 24 magnuma proizvedenih (za cijeli svijet, ukupna količina), 18 butelja je stiglo u nas. Za sada su još uvijek rijetki sretni vlasnici ovog malog remek djela, ali od tih 18 butelja koje su kompletna količina za Hrvatsku, jedna je boca završila na mom stolu.
Mogu predvidjeti barem što će većina pomisliti nakon što pročita ovaj blog; „dobro, stani malo, ne plaćaju nas naše firme da kušamo vrhunce svjetskih vina“. Da li da ja onda u šali kažem da morate potražiti bolje firme?
Primijetio sam da jednu dimenziju kušanja mnogi kušači zanemaruju, a meni je vremenom postala jako važna. Odnosi se na to kako se vino „drži“ nakon poduljeg uživanja. Dva su glavna razloga zašto me ova tema naročito zanima: prvi je što sam primijetio da neka vina oduševe na prvoj čaši, na prvom kušanju, ali oduševljenje opada, ponekad se dojam dosta i pokvari ako se cijelu večer družite s tim vinom. Po mome mišljenju to bi se moralo odraziti na konačnu ocjenu. Drugi razlog je što ako pred sobom imate dobro „posloženo“ vino kojem su sve sastavnice dobro integrirane i harmonične, postoji šansa da ćete neke od kvaliteta tog vina pogrešno procijeniti.
Prva čaša i prvo kušanje Clos de la Commaraine, izgledali su sasvim skladno. Kao da je riječ o vinu koje je već tamo gdje bi trebalo biti. Mogli biste poželjeti malo više onih „trećih“ aroma koje dolaze starenjem (kao i sve prave stvari), no ona snena svilenkastost, ona beskrajna mekoća, ona umiljatost koju je to vino u ustima pokazivalo, one su nosile ono najbolje od crne Burgundije. U toj bi prvoj čaši mogla ležati i zamka.
Tako cjelovito, harmonično i homogeno vino iza sebe ima i veliko majstorsko ime; na ovom prvom izdanju Clos de la Commaraine, radio je sam g. Comte Louis-Michel Liger-Belair, enolog u vinariji Chateau Vosne-Romanée, kuća je to iz koje izlaze neka od najcjenjenijih crnih vina iz Burgundije uopće.
Taj doživljaj mekoće koji sigurno dijelom vino zahvaljuje i pretvaranju voćne u mliječnu kiselinu (MLF), što je vrlo uobičajen vinarski postupak u proizvodnji crnih vina, naveo bi vas da pomislite da je vino već spremno da se pije. Jedino čega se ponovno sjetite su te treće arome koje znaju biti divne, naročito u pinotu crnom i one vam, nekako, nedostaju. Uhvatite se kako razmišljate – ne bi li vino bilo premeko kada bi odležavalo toliko dugo koliko treba da dočeka treće arome?
E, na to pitanje odgovor dobijete kada dugo i polako uživate u ovome vinu. Kada iz te majstorske harmonije, te bešavne integriranosti, nakon dužeg vremena vino pokaže da ima vrlo snažnu strukturu u kiselinama i da zapravo ima idealnu količinu tanina. Nužno je da vaše nepce ponovi te informacije više puta da bi se stvar iskristalizirala, da biste ju prepoznali. I kao kod svakog malog remek-djela, nije moguće točno predvidjeti gdje je vrhunac ovome vinu. Koliko visoko ono može otići?
Kiseline i tanine smo, priznajem, malo na prevaru natjerali da se otkriju tako što smo na pola butelje uključili lagano slatkastu hranu – izvrsna kombinacija koju je pripremila moja prijateljica Nina, sastojala se od kajzeršmarna koji nije bio presladak, ali bio je točno onoliko sladak koliko je odgovaralo pačjoj pašteti. Kombinacija koja nije zasjenila vino, ali ga je komplimentiralo.
Kruno Filipović