Ništa ovoga proljeća neće biti isto kao i lani. Sunce je tu i priroda zeleni, ali ljudi su u maskama i s gumenim rukavicama na rukama. Pa dobro, neka bude. Ne mora svaka promjena biti neželjena, učinimo poneku koja je samo za gušt. Ovo je jedan drugačiji način da uživate u pjenušavim vinima.
Razumljivo, često sam ja taj koji je zadužen za piće na druženjima. Prošle sam godine odlučio jedan svoj užitak malo staviti na test da vidim kako će ga ekipa prihvatiti. Roštiljska vina su poznata stvar, ali što je s roštiljskim pjenušcima?
Prvo vino je bilo Villa Sandi Prosecco Il Fresco, čaša dobrodošlice, prvi gutljaj i vino koje bi se popilo uz komadić kruha i tanko rezanu pancetu s roštilja koju obično napravim na početku da nitko ne bude pregladan dok se čeka jelo. Kada je jelo servirano, većinom i sami, siguran sam, prvo pojedete neki lakši komad jer kušati meso peradi nakon neke pikantne kobasice nema puno smisla.
Drugo je vino Villa Sandi Prosecco Il Fresco Millesimato. Srednje puno od tri koje nudi osjetnu razliku u odnosu na prvo i prati marinirana svinjska rebarca, teleću vratinu i roštiljsko mljeveno meso – ćevape i pljeskavice.
Treće vino bilo je Villa Sandi Valdobbiadene Prosecco Millesimato DOCG. Upravo još jedan korak punije. Jedan od vrjednijih prosecca koji se radi od nešto zrelijeg grožđa iz boljeg dijela vinograda i kratko se u tankovima zadržava u kontaktu s kvascima. Vino koje je jako lijepo pratilo ramsteke i tzv. „7bone“ odreske od juneće plećke koje obično pripremam na ovakvim druženjima. Uspjeh sparivanja ležao je u svježini ovih vina, ona su se jednako slagala i s vrućinom i sa svježim proljetnim salatama koliko i s mesom s roštilja. I, najvažnije, hrana je puno lakše padala na probavu.
Korak unatrag, postoje tradicionalno pivske i tradicionalno vinske kulture. Neovisno o mjestu nastanka jednog i drugog pića, neke zemlje su vremenom naprosto prihvatile više jedno u odnosu na drugo. U izboru jednog ili drugog publika najvjerojatnije nije imala onoliko važnu ulogu kakvu sebi voli pripisivati. Prije će biti da je stvar ovisila o tome gdje koja kultura može uspijevati. Ječam ipak lakše podnosi hladniju klimu nego vinova loza i prije jake razmjene robe i dobara kavu imamo danas, klima je odlučivala što se može saditi i kasnije konzumirati, a ne toliko sklonosti potrošača.
Jedan letimični pogled na susjedstvo dovoljan je da se ustanovi obrazac. Italija, Grčka, Španjolska i Francuska, još uvijek su pretežno vinske zemlje. Hrvatska je po tom pitanju jednako zanimljiva kao i uvijek. S vrlo važnom ulogom utjecaja susjeda, ali i supstratne kulture, sjeverozapadni dio kontinenta je vukao prema kontinentalnim kulturama, a južni i jugoistočni prema mediteranskim.
Vinske su kulture jednako koristile proljetno vrijeme za druženje na otvorenom samo su to češće radile uz vino. Na otoku na kojem sam odrastao, kada se u proljeće počne odlaziti u „škoje“ rijetko se, ako ikad, nosilo pivo. Tom pravilu uvelike je doprinosila i hrana; na škojima, dok se vatra loži i čeka žeravica, neizostavno bi išle dvije-tri ježine, a u našoj svijesti s ježinama pivo nema što tražiti. Potrebno je bijelo vino. Ali, koliko bi samo to bilo dobro da se tada, u vrijeme Bakarske vodice, moglo nekako nabaviti dobrih pjenušaca i jako ih ohladiti…
Ono što meni osobno nije odgovaralo kod piva na prvom jačem proljetnom suncu je omamljenost koju izaziva hmelj. Tražio sam nešto što može utažiti žeđ, čega se čovjek može lagano i ugodno napiti, a da manje uspavljuje. Shvatio sam vremenom zašto je u kontinentu na roštiljadama čest izbor gemišt. Ali ako tražite sklad voćnih kiselina i gastronomski kompletnije piće, izbor će sigurno pasti na pjenušce prije nego li na pivo ili na gemišt.
Cijeli sam roštilj pratio s tri različita prosecca, najsvježiji za uvod, srednje pun za laganija mesa i najpuniji za crveno meso. Nisam isprva objašnjavao odakle taj izbor pića, čekao sam da ljudi sami komentiraju. Reakcije su me oduševile; većina je ljudi osjetila upravo ono što sam i ja osjetio. Puno smo svi skupa sličniji nego li mislimo. Većina ekipe, a tada su još uvijek bile dopuštene veće grupe od pet ljudi, rekla je nešto na tragu; ovo se super slaže, paše uz hranu, osvježi, a ne omamljuje. Upravo onako kako sam i sam doživio cijelu stvar.
Da ne bi roštilji svake godine bili posve isti, probajte jedan pratiti sa svojim omiljenim pjenušavim vinima. Prijenosne termo torbe danas su lako dostupne.
Kruno Filipović